Ne znam kako započeti ovo pismo Sada osjećam da prsti mi trnu A htjela bih naći nešto što nas spaja i veže Osim onog pisma tvoga što srce mi reže Visok si, dva metra u tebi a bojiš se riječi Il' možda ne voliš me gledat u oči pa zato i pišeš Al' na to ništa ionako ti ne mogu reći Jer skrivaš se daleko u krilu svoje majke Žao mi je što za tebe Zagreb je siv Žao mi je što nad njim su tebi oblaci No nije mi žao što nema mirisa mora ni bora Dabogda ti barke sve plima smočila Ma dabogda ti barke sve plima poklopila ♪ I sve mi se čini u zadnje vrijeme da sanjam I sjedimo skupa i sve je kao nekada Al' to ti ionako ti ne mogu reći Kad skriven si daleko u krilu svoje majke Žao mi je što za tebe Zagreb je siv Žao mi je što nad njim su tebi oblaci No nije mi žao što nema mirisa mora ni bora Dabogda ti barke sve plima topila Ma dabogda ti barke sve plima potopila Ma dabogda ti barke sve plima potopila