Skuplja stare boce, jedva ceka da mu dan prodje.
Nema ratne penzije, jedva skupi za režije.
Pun agresije, pogled mu bijesan je,
I s njim ih ubija sve jer zapravo zna da ne smije.
Najveći je skeptik, ne smije gledati dnevnik
Jer ispada slavonski konj ko Dario Plevnik.
Vidi da sve je farsa i da još uvijek traje.
Rat je glupost, nikako da prestane, idemo dalje.
Čuje glasove al ne da glasove za prazne parole.
Ne voli nikog, kamoli lopove, gotovo je.
Opet iz iste boce pijemo iste šljive.
Opet dijelimo iste oblake i to sive.
Opet iste pjesme ko da ništa bilo nije.
Isti razlog iza svega, opet se krije.
Nema drukčije, svi od iste ekonomije žive.
Pola prijatelja nema, ostatku se isto ne smije.
I mrzi sve, dođe mu da sebe i sve ubije.
Ne znam kako je, al kontam nije lako pa razumijem.
Najviše mrači, a mrače svi
Da ga vidiš ima sina, isti tata, pravi sin.
Već je narasto godine su mu 22.
Sve je s koljena na koljeno on se isto ne smije.
Vidi ga što je lijep, isti ćaća, ista mržnja,
Isti osmijeh, ista usta, iste stvari, isti stari,
Vidi ga što je pravi, evo ga mali.
Pička ti materina stalno psuješ i po svima pljuješ.
To je na mater a mater u sobi i sve čuje.
Zna da stari nije u pravu ali šta je tu je,
Ni on njega isto ne voli al opet stari mu je.
Nasljedio je nešto što ne može popit ni prokockat.
Utakmica je prošla, njemu majica je kockasta.
Ili je u crnom uklapa se s ruljom.
Ide na koncerte od puške viče ubij pleme svako drugo,
Skroz dok mu ne pukne glas i ode grlo.
Ni on ne zna ustvari ko su ti svi al tako je čuo.
I on je ko stari, isto sve bi dao
Al i njemu ko i starom kao da je život stao.
Njega muči prošlost, al ne njegova nego tuđa,
Svoju još ni nema, automatski mu je užas.
I mrzi sve, mrzi ljude, mrzi crnce
Njih nema, mrzi sve, mrzi pse, mrzi sunce.
Mrzi susjede, mrzi susjedovu decu
što se igraju i trče, ispred kuće, svi ga muče.
Mrzi luster, mrzi šakom razbijena vrata,
Mrzi mamu, tatu, brata, ko što sebe mrzi tata.
Mrzi to što je iz blata, mrzi to što nema rata.
To što je prošlo već 15 godina.
Mrzi to što dok god je živ, dok god je živ
Niko ga neće prestati spominjat.
Mrzi to što sve više liči na starog.
Možda mrzi da mu vrati jer mrzi čak i kada nema razlog.
Isto mrzi budućnost, jer misli da je nema.
Isto bez posla, štela, sve poput njega,
Sve zbog njega i ne zna šta da radi.
Da l da opljačka banku ili učlani se u stranku,
Ili i dalje samo sluša domoljubne pjesme i cajku,
I svima redom, svima jebe majku.
Vidi ga što je lijep, isti ćaća, ista mržnja,
Isti osmijeh, ista usta, iste stvari, isti stari,
Vidi ga što je pravi, evo ga mali.
Opet je išao slušat pušku njega cijeni jako puno.
Na jednom takvom skupu se čak upoznao s curom.
Ona ima plavu kosu, vozi crveni jugo.
Kaže malo je preozbiljan al s njim osjeća sigurnost.
Naravi je tihe i plahe nalik njegovoj mami.
Al valjda ju neće mučit ko što je staru mučio stari.
Isto je odrasla u obitelji seljačkoj.
Isto voli svoju zemlju a sve bi dala da su u Njemačkoj.
A kum kaže ne valja ni tamo, ne šalje ni čokolade.
Pa bolje će sjedit pit kave, i ovako nema nade.
Ostavljeni usred rupe zadnje, u krug mrze sebe same.
Sve više slabe, ne znaju šta rade,
Al ima nešto što im ne brane pa djecu prave.
Prošlo je par mjeseci, ona je trudna.
Dobit će sina, zvat će se Mali mržnja.