Brate mili, izgleda da sam umro
Nikad nisam brijo da će bit ovako čudno
Osjećam se budno, al gledam svoje truplo
Izgleda da se moram pomirit s ovakvom sudbom
Nisam reko mami bok, ko da sam brijo da će mi vaš
Dragi bog dati rok da pozdravim bliske
Prije nego se stisnem u stari grob
U lijesu pored tatinog il na nekom novom mjestu
Pričam vam o dvije smrti ko Mattia Pascal il Oliver
Al samo prva od te dvije boli me
Jer druga je uzela samo tijelo
Kobni desert kom je prethodilo glavno jelo
Ljudi znaju bit bezobzirni
I to te ubije kad misliš da si nedodirljiv
A ovo biće je jedno od divnijih
Za nju ni najljepši pridjevi nisu dovoljno iznimni
I nije da sam sklon relativiziranju
Al svaka lijepa riječ relativizira nju
I sada znate tko me prvi ubio
Pričo sam sa sudbinom i smijala se podrugljivo
A druga smrt je bila gruba
Al nježnija od prve jer prva je bila ljubav
Prva je bila tuga, druga je bila sudar
Vozila je druga jer prva je pila čuda, a druga je bila luda
I ne znam jel kriva doza il pogrešna dijagnoza
Al prizor je zbilja grozan
Proliven mozak, prosuo sam pamet
Izvan vozila jer koza je vozila usred poziva
Danas jesi, sutra nisi, sutra nisam
Na ručku ni na večeri jer sam presto disat
I za kraj umjesto bisa
Vidim dvjesto lica u odjecima ženskog vriska